Krka

Krka je naša najpoznatija jadranska rijeka, posebno omiljena među turistima. Krasi je predivan Skradinski buk, jedan od naših najglasovitijih slapova, ali i ujezereni dijelovi, te kulturna baština.

Osim zadivljujuće prirode, tamo turisti mogu razgledati stare mlinice i ostale zanimljivosti naše kulturne baštine. Ipak, teško je sagledati cijeli značaj ove rijeke samo u jednom danu, koliko najčešće traju ovakvi izleti. Tek obilaskom cijelog njezina toka po divljem kršu čovjek se može upoznati s fenomenom ove rijeke, njezine sedre i vode općenito. To može zahvaliti dobroj pristupačnosti i organiziranim boravcima u istoimenom nacionalnom parku.

Topoljski buk

Voda koja pršti, osvježava i oduševljava na Skradinskom buku skuplja se kilometrima daleko, dalje čak i od glavnog izvora koji je udaljen 72,5 km. Kiše i snijeg padaju na široko okolno područje u planinama Dinare i Svilaje. Iako nije tako impozantna poput Velebita, Dinara je naša najviša planina čiji vrh doseže 1830 m. Poznato je da planine efikasno prikupljaju vodu jer se na njih „lijepi“ više oborina kako se zrak diže i na njima hladi. Tako na vrhovima planina oko Knina padne dvostruko više oborina (srednja godišnja količina je 1750 mm) nego na ušću Krke (srednja godišnja količina iznosi 850 mm.)

Stijene su na planinama, kao i na najvećem dijelu jadranske obale i njenog zaleđa, zbog okršenosti šupljikave i izrazito propusne pa skoro sva voda odmah otječe u podzemlje. Stoga u Dalmaciji površina tih planina izgleda beživotna i suha, čini se da tamo mogu preživjeti jedino poskoci, ali voda ipak ne iščezava već se pomalo spušta podzemljem. Čak iz udaljenog Grahova u Bosni i Hercegovini kiša u konačnici stigne do Krke.

Zamršenim i nepoznatim podzemnim putovima ta se voda cijedi i polako dolazi do izvora. Glavni izvor Krke nalazi se podno Dinare nedaleko od Knina, ispod Topoljskog buka, slapa kojim se rijeka Krčić ulijeva u Krku. Upravo je ovo prvi u nizu fenomena koji obilježavaju tok Krke. Naime, njezino vrelo je smješteno u unutrašnjosti 22 metra visokog slapa odakle voda snažno kulja ispod sedrene zavjese.

Krka u polju

Teren je ovdje gotovo ravan: nalazimo se u prostranom Kninskom polju (krškom polju). Uz rubove razmjerno nisko smještenih Kosovog, Petrovog i samog Kninskog polja, voda izlazi na površinu te se pojavljuju izvori. Stoga je uz Krku na njima nastao veći broj rječica koje se stapaju s Krkom: Krčić, Kosovčica, Orašnica, Butišnica. Kasnije, kod Skradinskog buka, pridružuje joj se i Čikola s Vrbom pa cijeli sliv stoga zauzima preko 2500 km².

Krka u polju

Usput se Krka hrani još s nekoliko većih izvora na kojima izviru podzemni tokovi s okolnih krševitih područja. Veći izvori su Miljacka i Jaruga te Torak u Čikoli. Krka dobija vodu i od udaljene Zrmanje koja ljeti zbog toga presuši. Do izvora Miljacke podzemnim putem stiže voda s gornjeg porječja rijeke Zrmanje. U poljima uzvodno od Brljanskog jezera ima dovoljno mjesta da Krka izgradi aluvijalnu ravnicu nastalu taloženjem rijekom nošenih ostataka okolnih stijena. Tu stoga nalazimo pijesak, šljunak i barsko-jezerske sedimente. Blizina vode, meko i ravno tlo s humusom na tim ravnicama omogućuju poljoprivredu. Najveće ravnice su Liver, Vukša, Marjanovića torovi, a široke su i do 250 metara.

Kanjoni i slapovi

Krka kod Brljanskog jezera izlazi iz polja. Ne mijenja joj se toliko pad koliko izgled – nema više meke i plodne zemlje već nastaje pravi, ljuti krš. Na žarkom ljetnom suncu sjevernodalmatinske vapnenačke zaravni rastu samo najotpornije biljke, pune trnja i malih, kožastih listova. Vode ovdje nema ni za lijek, dok kamenje isijava vrućinu poput žeravice. Zato je prizor rijeke u ovom neljudskom krajoliku poseban fenomen. Nije ipak lako doći do vode, jer Krka teče dubokom i strmom klisurom.

Mjestimice su litice kanjona toliko strme da čovjeka hvata vrtoglavica kad pogleda toliki prostor ispod sebe. Ipak, na mjestima gdje je stijena podložnija mehaničkom raspadanju, rijeka se može nešto proširiti. Takva su mjesta Roški slap, kod manastira Krka, na sjevernom dijelu Visovačkog jezera. Poprečni rasjedi i tektonski lomovi u terenu također na nekim mjestima proširuju njezin kanjon.

Kao da nije dovoljan sam kontrast beživotnog krša i vode u impozantnom kanjonu, cijeli dojam još dodatno pojačavaju slapovi. Tu i tamo nalazimo sedru u vidu većih ili manjih nakupina, no na nekoliko mjesta ogromne su sedrene barijere zapriječile tok i natjerale rijeku da se obrušava preko niza kaskada. Voda pršti na sve strane, a sunce blista na finoj kapljičastoj maglici duginih boja.

Manojlovački buk

Zbog obilja vode oko slapova raste vrlo gusta mediteranska vegetacija čineći doista prave vodene oaze života. Najpoznatiji i najveličanstveniji je svakako Skradinski buk, ali tu je još šest velikih slapišta. Prvi u nizu je Bilušića buk. Čine ga dvije glavne stepenice i još nekoliko manjih na dužini od 300 metara s ukupnim padom od 22,4 metra. Sličnih je dimenzija i slap Brljan dva kilometra nizvodno. Brljan je najljepši u proljeće kad ima vode i kada se sve zazeleni. Kroz barijeru prolazi cesta, a tu je bila još u antička vremena, o čemu svjedoče ostaci rimskog logora Burnum iz prvog stoljeća. Ostaci njegovih lukova i danas dominiraju krajolikom, a tu je i poveći amfiteatar. Logor je sagrađen za cara Klaudija, a proširen u Vespazijanovo doba.

Burnum

Svega pola kilometra od Brljana rijeka naglo skreće, a tu se obrušavaju Manojlovački slapovi, sa svojih 32 metra visine, najveći na Krki. Ukupna visina slapišta sa svim kaskadama iznosi gotovo 60 metara, a dužina je čak 500 m. Slap je, na žalost, suh u ljetno doba zbog manjka vode. Iza najvećeg slijedi najmanji slap Rošnjak sa samo 8 metara visine. Dojam grandioznosti zato popravljaju litice kanjona visoke i 200 metara pa je ovaj slap nepristupačan i jedini bez mlinica. Ljeti ni ovdje nema vode. Stiješnjen u kanjonu nalazi se i Miljacka slap. Tri veće i mnogo manjih sedrenih stepenica dosežu 24 metra visine.

Jato drlja (Scardinius dergle)

Uz ovaj slap izgrađena je hidroelektrana, a u blizini je i špilja Miljacka. Za vrijeme visokih voda tu izvire podzemna rijeka, odvojak Zrmanje, a kada splasne, ostaje u špilji jezero dugo 200 metara. Špilja je vrlo značajna zbog podzemne faune s mnogo endema. Ona je također odmaralište velikog broja šišmiša. Veliko bogatstvo Parka čini još četrdesetak špilja s endemičnim životinjama: stigobiontni puž, troglobiontski lažištipavac, troglofilni jednakonožni rak, marifugija, dalmatinski špiljski konjic te čovječja ribica. Njih nije lako vidjeti – žive u vječnoj tami, neke su sitne, a druge poput čovječje ribice žive u špiljskim jezerima. Ni veće životinje nije lako zapaziti na otvorenom – posebno ugrožene vrste poput vuka, vidre ili divlje mačke.

Od Manojlovačkih slapova duboki kanjon i dalje prati rijeku. Poslije dugačkog brzaka započinje usporenje, odnosno ujezerenje, koje uzrokuje udaljena barijera Roškog slapa. Ovdje su se poput dva drevna stražara sa suprotnih strana rijeka nad rijeku nadvili srednjovjekovni Trošenj i Nečvenj grad. Ovo je jedno od najljepših mjesta na cijeloj rijeci. U proširenju što ga čini spoj Carigradske drage s rijekom Krkom smjestio se još jedan sakralni dragulj – manastir Krka ili manastir Svetoga Arhanđela. Prvi se put spominje već 1402. godine, a podignut je na temeljima još starijeg samostana. U sklopu manastira je i crkvica u bizantskom stilu. Osim također velike umjetničke zbirke, ispod manastira se kriju grobnice s kostima pokojnika.

Čak 14 kilometara nema sljedećeg slapišta, ali se isplatilo čekati. Roški slap je dugačak čak 650 m, širok 400 m i visok 22,5 metara. Početni dio slapa čine manje barijere poznate po nazivu Ogrlice, jer se upravo tako i doimlju za visokih voda. Sredinu barijere čine sedreni otočići i rukavci, a sam kraj je najspektakularniji jer se vodena lepeza od 15 metara ruši u Visovačko jezero. Zbog prilaza ovaj slap je od davnina bio zanimljiv ljudima koji su tu podigli brojne mlinice. Još od antike preko slapa vodi cesta, a u blizini je i naselje. Na lijevoj obali Krke ponad slapa nalazi se špilja, arheološko nalazište Oziđana pećina. U njoj su nađeni ostaci keramike i drugih artefakata, kosti životinja te čak dva dječja kostura. Ljudi su špilju naseljavali od neolitika prije 5000 godina pa sve do srednjeg brončanog doba prije 1500 godina.

Ujezerena Krka

Ispod Roškog slapa Krka se znatno proširuje u Visovačko jezero, klasično protočno jezero kakve imamo na Plitvicama, Mrežnici i na ostalim krškim rijekama. Voda tu sporije teče pa se stvara prava močvarna vegetacija. Sedrena slapišta također stvaraju slične uvjete. Na rubovima raste ljutak, kukavac i ljepuška, biljke slične šaševima. U dubljoj vodi dominiraju trska i rogoz, površinu prekrivaju lopoč, lokvanj, a s dna izviru borak, krocanj… Rijeka je u krškom bezvodnom području za sobom stvorila cijeli niz novih, vodenih staništa kojih inače ovdje ne bi bilo.

Visovac

Kada tome dodamo tipičnu kršku vegetaciju očuvanu u nedostupnom kanjonu (šume bijelog graba i njene degradacijske stadije makiju i garig, šikare, kamenjare, travnjake…), onda ne čudi brojka od 860 svojti (vrsta i podvrsta) biljaka. Raznolikosti doprinosi postupni prijelaz iz vazdazelene mediteranske u listopadnu submediteransku vegetaciju. Bogatstvo biljaka i staništa prihvatile su i životinje. U vodama živi više vrsta endemskih riba: zlousta, glavatica, sval, drlja, svjetlica, oštrilj, mren, ilirski klen, visovački glavočić te dalmatinska gaovica.

Zbog ljepote i spokoja Visovačkog jezera već su u 14. stoljeću na otočiću Visovcu samostan izgradili pustinjaci Sv. Augustina. U petnaestom na otok dolaze bosanski franjevci bježeći pred turskom najezdom i ostaju ovdje do današnjih dana. Izgradili su 1445. samostan Majke od Milosti i Crkvu Gospe Visovačke. U pravom mediteranskom ambijentu malih vrtova, s paunima i u sjeni drveća, uzdižu se predivne kamene građevine samostana i crkve. Središte štovanja je gospina slika koju su franjevci donijeli iz Bosne. Samostan čuva zbirku arheoloških ostataka, knjiga, posuđa, crkvenog ruha i inkunabula.

spoj Čikole i Krke

Na samom kraju Visovačkog jezera, Krki se pridružuje Čikola koja je dovde prevalila 46 kilometara. Izvire na padinama Svilaje, a baš kao i Krka, donji tok prolazi dubokim kanjonom, još strašnijim od Krkinog, ali njezin kanjon se proširuje prije samog ušća. Na vrhu kanjona još se impozantno uzdižu ostaci srednjevjekovne utvrde Ključica s koje puca izvrstan pogled na cijeli kanjon. Hrvatski plemenitaši Nelipići podigli su utvrdu na ovom strateškom mjestu u 13. stoljeću da bi branili posjede od suparničke plemenitaške obitelji Šubića. Utvrdu u 16. stoljeću zauzimaju Turci, a po njihovom odlasku ostaje prazna. Pored Nečuvnja (Vilin grada) i Trošenja uz Krku, tu su još srednjevjekovne utvrde Kamičak i Bogočina. Imale su obrambenu ulogu, ali neke su služile i kao jezgre naselja.

Veličanstveni Skradinski buk

Napokon, na 49 kilometara od izvora Krke, ispriječio se poznati Skradinski buk. Ta ogromna sedrena barijera je promijenila lokalnu geografiju – usporila je tok Krke i pritoke Čikole te stvorila Visovačko jezero. Žamor i gužva turista neće nimalo umanjiti doživljaj ovog čuda prirode koje se prostire čak na 800 metara dužine i do 400 m širine. Visinsku razliku od 47,5 metara savladava 17 većih i mnogo manjih stepenica, otočića, rukavaca, tršćaka, šumaraka. Sve je to moguće vidjeti, čuti i omirisati tijekom šetnje po uređenim pješačkim stazama. Osim divote prirode, može se osjetiti i čar starih mlinica, valjavica i stupa.

Velika snaga vode Skradinskog buka bila je vrlo važna radi mljevenja žita za cijelu širu okolicu u doba kad još nije bilo električne energije. Dio tih mlinica preuređen je u suvenirnice i konobe, jer Skradinski buk je veliko turističko odredište gdje ljeti šetaju tisuće ljudi. Među tim tradicionalnim građevinama sagrađena je i jedna novija. Hidroelektrana Krka bila je u to doba (1895.) jedna od prvih hidroelektrana u Europi pa je Šibenik dobio struju prije Beča, Budimpešte, Rima, Londona i još nekih gradova, a otvorena je samo dva dana nakon Tesline brane na Nijagari. Danas više ne proizvodi struju, ali je zaštićena kao spomenik industrijske arhitekture.

Poslije Buka kanjon rijeke se opet sužava i tako teče do Skradina, starog gradića predivnih kamenih kuća i ulica, ali s modernom marinom. Miris mora sve je jači, potkrijepljen prizorom jedrilica i brodova. Krka se opet širi u prostrano Prukljansko jezero, a zatim se vraća u kanjon. Tako dolazi u veliki Šibenski zaljev s gradom Šibenikom. Na izlazu iz Šibenskog zaljeva opet se sužava, a dubina se povećava sve do 43 metra na ušću. Zadnjih 23,5 km protječe Krka kroz dolinu potopljenu morem – estuarij.

Početak estuarija